U mjesecu studenom bi se u Zagrebu trebao održati 4. Hrvatski iseljenički kongres. Tema kongresa nosi naslov „Povratak – stvarnost ili utopija?“.
Tim povodom smo razgovarali sa prof. dr. sc. Marinom Soptom, predsjednikom Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i organizatorom tog kongresa.
FM: Odmah na početku razgovora pitali smo prof. dr. sc. Marina Soptu je li povratak u domovinu moguća lijepa stvarnost ili samo utopija?
– I jedno i drugo. U prvom redu, jedan od najvećih problema je što naši vodeći političari ne vjeruju u tu mogućnost, i to iz više razloga. Osobni egoizam, nesposobnost, pomanjkanje vjere u hrvatske iseljenike i na kraju, nesposobnost i politička nepismenost i uskogrudnost da ne vide kako potencijalni povratak većeg broja hrvatskih iseljenika predstavlja potencijalno rješenje za demografsku i ekonomsku obnovu zemlje.
FM: Što država radi po tom i sličnim pitanjima?
– Vrlo malo ili bolje rečeno gotovo ništa. Mišljenja sam da državna vlast kroz institucije mora biti aktivnija u rješavanju toga pitanja na dulji vremenski rok. Sjetimo se kako su Židovi skoro dvije tisuće godina govorili: „Iduće godine u Jeruzalem“, i nikada od te želje nisu odustajali, čak ni u vrijeme kada je to izgledalo kao čista utopija. Držim da bi se i hrvatski iseljenici trebali držati sličnog gesla: „Iduće godine u Zagreb“, u političkom i kulturnom centru svih Hrvata.
FM: Predsjednik ste Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva. Možete li napraviti kratku paralelu između iseljenika današnje generacije i prije dva-tri desetljeća?
– To se razlikuje poput neba i zemlje. Na vaše pitanje mogla bi se napisati doktorska disertacija. To pitanje postavlja jedno drugo pitanje, a to je „zašto danas nemamo znanstvena istraživanja na tu temu?“. Budući mi prostor ne dozvoljava, bit ću u svom odgovoru veoma kratak i koncizan. Hrvatska iseljenička populacija je prije devedesete bila jako slojevita. Jedan određeni broj iseljenika je predstavljao političku emigraciju koja je bila veliki protivnik bilo kakve Jugoslavije. Većim dijelom to su preživjeli pripadnici ustaške i domobranske vojske i njihove pristalice, koji su u strahu od Titovih partizana izbjegli na zapad. Drugi, manji dio, bile su grupe onih koji su do 60-tih godina bili veliki protivnici komunizma i Jugoslavije, i koji su ilegalno pobjegli iz Jugoslavije. Treći su bili tzv. „radnici na privremenom radu“. Oni su u biti bili jedna vrsta bijelog roblja kojim je Jugoslavija trgovala s bivšom Zapadnom Njemačkom, ali i nastojala riješiti veliku nezaposlenost. Padom i slomom „Hrvatskog proljeća“, nastaje još jedan novi val iseljavanja iz Hrvatske. Tijekom vremena u iseljeništvu se, što djelovanjem političke emigracije, što spontano i novim spoznajama o Jugoslaviji, a što i kriminalnim djelovanjem i ubijanjem Hrvata širom svijeta, stvorila jedna velika kritična masa antijugoslavenskog raspoloženja i otvorene mržnje prema svemu što je nosilo predznak Jugoslavije. Nažalost, zbog pomanjkanja ozbiljnog pristupa državne politike prema iseljeničkoj problematici, u jednom periodu poslije 2000. godine stvorena je antihrvatska politika prema hrvatskim iseljenicima od strane državne vlasti. Tu i danas imamo ozbiljan problem.
FM: Mijenja li se što po to pitanju?
– I dan danas mi imamo na najutjecajnijim mjestima u Hrvatskoj, od Sabora, do drugih državnih institucija, veoma utjecajne pojedince koji tretiraju hrvatske iseljenike na osnovi jugoslavenske prakse i tradicije. U vrijeme velike ekonomske krize i nezaposlenosti, umjesto da traže rješenje, oni na vrlo suptilan način na razne načine potiču iseljavanje i ostvaruju svoj cilj. Nije slučajno da je veliki broj Hrvata i Hrvatica napustilo svoju zemlju ne iz ekonomskih razloga, nego iz jednostavnog razloga što nisu vidjeli nikakvu budućnost, kako za sebe, tako i za svoju djecu. Istraživanja su pokazala da su za to naši političari jedan od glavnih krivaca. No, kao vječni optimist, nadam se kako se i Hrvati koji su napustili Hrvatsku u zadnjih nekoliko godina neće odreći ljubavi prema svojoj domovini pa vjerujem da će se veliki broj njih za nekoliko godina opet vratiti u domovinu.
FM: Što mislite, koji je najveći kamen spoticanja između hrvatske politike i iseljenika?
– Glavni problem je što nakon vladavine predsjednika dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, koji je na jedan način simbolizirao hrvatsko iseljeništvo, tema odnosa domovina – iseljeništvo, što se tiče državne politike, postala je sporedna stvar. Smanjenje broja saborskih zastupnika izvan Hrvatske sa 12 na 3, također je doprinijelo stvaranju animoziteta hrvatskih iseljenika prema državnim vlastima. Pomanjkanje državne strategije koja bi promovirala i poticala ulaganje hrvatskih iseljenika u gospodarstvo, također je jedan od velikih minusa hrvatskih vlasti.
FM: Što hrvatski iseljenici žele i trebaju, a državna politika im ne može ili ne želi omogućiti?
– Hrvatski iseljenici moraju uzeti sebi za uzor primjer Izraela i njegovog odnosa prema svom iseljeništvu. U prvom redu hrvatske udruge, kao i istaknuti pojedinci u iseljeništvu, moraju uspostaviti bolju suradnju, osmisliti svoj glavni cilj djelovanja i na tom tragu osmisliti strategiju djelovanja. To znači da bi trebalo, po mom mišljenju, reorganizirati Hrvatski svjetski kongres. U tom pravcu treba, naročito u Njemačkoj, SAD, Australiji i Kanadi, ojačati mješovite gospodarske komore i, konkretno, ostvarivati razne projekte u domovini. Treba osnivati i privatne zaklade poput onih koje postoje u Kanadi, Australiji i SAD i poticati ih da materijalno pomažu hrvatske fakultete, znanstvene i kulturne ustanove. U ovom trenutku, mi u hrvatskom iseljeništvu nemamo niti jednu jaku udrugu na globalnoj razini koja ima mnogobrojno članstvo i veliki financijski kapital, da bi mogla na bilo koji način ozbiljno utjecati na državnu vlast.
FM: Što kažete na rad hrvatskih institucija koje se bave problemima hrvatskog iseljeništva?
– Mislim da taj rad nije dobar i da te institucije moraju promijeniti svoju filozofiju djelovanja, strategiju djelovanja i biti aktivnije. No, to je meni lako reći, međutim njihov rad ovisi o državnoj politici. Hrvatski bi iseljenici mogli više lobirati i utjecati na državni vrh, ukoliko bi imali Ministarstvo za useljeništvo. To bi recimo mogao postati i Državni ured za Hrvate izvan RH. Na taj način bi politički utjecaj hrvatskih iseljenika postao izraženiji, ministarstvo bi imalo svoj budžet na osnovi čega bi mogli vraćati Hrvate iz zemalja u kojima sada teže žive, poput Venezuele i slično.
Fenix-magazin/MD/Zvonko Bosnić
Želite li se pretplatiti na tiskano izdanje hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix Magazin, možete to učiniti:
putem e-maila: revelin.media@gmail.com
telefonom: +49 (0) 69 34 878 1400
faksom: +49 (0) 69 34 878 1409
ili putem linka ONLINE PRETPLATA
